Godina mode rasformiranog kaputa

Uvod: 2020. godina. Za mnoge – godina željna zaborava. Pridružujem tome i svoj glas, bez razmišljanja. Jedina pozitivnost kao produkt tih tmurnih događanja svetskih razmera, leži u činjenici da su male stvari i sitna zadovoljstva, od kojih smo se odvikli i poturili ih pod tepih, ponovo počela da stupaju na snagu.


Godina kojoj su umesto znaka raspoznavanja bila potrebna svega dva broja koji se jednakim nizom ponavljaju. Upravo smo je zbog te simbolike čekali praveći velike planove kojima ćemo težiti. Izgledalo je da će ti brojevi vezani mašnom od damasta na poprečne pruge ispod jelke, poput onih milenijumskih koji su nas uveli u novi vek, biti sjajan poklon i uvertira za dvanaest segmenata novih početaka. Ti planovi nastanu obično uoči katoličkog Božića, uz mirise cimeta, napisani u rokovniku koji smo dobili na poklon u svrhu „promo” materijala. Zlatotiskom je na korici ispisan broj godine koja stupa na snagu, par trenutaka nakon vatrometa i dobro poznatih melodija koje se uz mnoštvo decibela viore sa komšijskih prozora. Ispostavilo se da je kombinacija tih preslikanih brojeva daleko maleroznija od ona dva opšte poznata, od davnina zavedena u knjigu sujeta, pa su ih zbog tog lošeg glasa mnogi hoteli izostavili iz svoje ponude.

Sredinom prvog poluvremena na stadionu nižerazrednog novembra, u duelu dve ekipe bez rezultatskog značaja, iz prikrajka sufliram sudiji da je došlo vreme za izmenu, iako na klupi nema rezervnih igrača. Nastavak sa igračem manje? S obzirom na to da je rezultat odavno pao u drugi plan – rizik od gubitka bodova i odlaska u zonu ispadanja na tabeli više nije ni važan. Posmatrano kroz prizmu brojki, ova godina još ima fore, neka mršava dva meseca do isteka roka upotrebe. Odlaskom u svlačionicu, na prinudni tuš, napuštajući travnjak terena – ona je za mene završila sezonu.

Jesen na izmaku, svršeno leto i pozno parče proleća ove sezone nisu nosili modele iz izloga koji mi obično uspore korak i skrenu pažnju na kroj obasjan podnom rasvetom, koji se savršeno stapa sa konturama lutke, bez greške ušminkane još u fabrici. Jesen je nagoveštavala da će se na reviji pojaviti u modelu veselih tonova i krupnog štepa. Zakazala je u potpunosti, prodefilujući pistom u kolekciji iz izbledele Burde. Pronašao sam tanku nit na njenom kaputu, tik ispod revera i užurbano počeo da je vučem ka sebi, ne bi li se kaput u potpunosti rašio, nju u potpunosti obnažio i posramio toliko, da bi svojim vitkim nogama što pre pohitala ka garderobi.

Služio sam se čitave godine escajgom koji je u svojoj formi imao izbušen otvor kroz koji su oticali najlepši ukusi, dok je čulo ukusa bilo osuđeno na obrise koji su se skupljali po obodu. Ukus žute supe koja se po tradiciji nedeljom služi pre sosa i mesa iz porcelanske činije filigranskih drški, sa malim zazorom na poklopcu gde se parkira kutlača, bivala je sve prozirnija, uz apsolutno odsustvo rezanaca proizvedenih na mašini koja se pričvrsti za rub stola.

Poštar koji godinama unazad, veštim pokretima kroz zupce zazora „bez koske”, gađa stanarske brojeve pismima dobrih i osrednje loših vesti, još uvek nije kroz zazor mog sandučeta ubacio katalog koji će mi otkriti novitete i krojeve za kolekciju narednog proleća. Krojeve koji su se nosili u ovoj godini, ni najsmeliji kreatori današnjice neće vraćati u modu kroz dve-tri decenije kao deo retro kolekcije.

Ovim omažom, povlačim kućni prag na kojem stoji nezvani, pripiti gost, dok će iza tih istih vrata i dalje biti prisutno šenlučenje do kasno u noć, propraćeno muzikom raspoloženja uz obilje špricera pomešanog iz butelja osmeha i pozitivnosti, ne osvrćući se suviše na činjenicu odsutnih rezanaca, pobrkane simbolike i pogrešnih krojeva preuzetih iz Burdi.