Dve boje suštine

Uvod: Dve boje. Crna i bela. Neki ih čak ni ne ubrajaju u boje. Za mene to jesu, dve „najsnažnije” individue čvrstog, sofisticiranog karaktera kojima oblikujem i izražavam sebe. Pažljivom upotrebom, one umeju da prikažu širi kolorit od onog duginog. Više je manje – to je definitivno njihova valuta.


Svako od nas u sebi nosi kolorit koji ga definiše i čini jedinstvenim. Poput nasumičnog rasporeda slova i brojeva registarskih oznaka. Konstrast crne i bele boje, njihova prisutnost u shvatanju života i svakodnevnog izražaja, duboko je usađena u moju bit. Rodio sam se poslednjeg dana januara godine koja se i danas pamti po Pripjatu. Taj dan osvanuo je uz budnu pažnju analognog aparata i filma razvijenog u apsolutnom negativu, usadivši mi gen monohromatske skale. Za veliki otvor blende i belinu koja je prodirala kroz objektiv, bio je zadužen sneg na izmaku – brojao je sitno. I mrki sumrak ofarban nijansom antracit crne – gotovo na ciljnoj ravnini treće smene.

Svetu koji se događao decenijama pre mog rođenja svedok sam bio posredstvom crno-belih filmova kojima su smetnje u vidu pucketanja slike, usled vremešnosti, samo osnažile utisak autentičnosti. Prostota kadrova, bez suvišnih detalja, načičkane scenografije, strogog akcenta na odnos i dijalog ljudi. Pisma, neretko osvežena mirisima parfema na pumpicu, adresirana i poslata kasom dva uredno upregnuta lipicanera na krovu kočije, u drvenom sanduku, među ostalima. Putovala bi ponekad toliko dugo da bi mirisi, utisnuti dva prsta uvučeno uz poslednji paragraf unutar koverte, u potpunosti isčezli. Primalac bi ih ipak, nakon dužeg vremena, sa nestrpljenjem isčekivao ispred kuće, cupkajući lakovanom cipelom o kaldrmu, nadajući se da će u daljini okolnih ulica začuti odjek zvuka srebrnih potkovica. I pored tolikog čekanja, isčekivanja, vremena je bilo dovoljno za razliku od danas. Sve osetnija, prozirnija granica strpljenja ne usporava precizni hod sekundare na satu, štaviše – čini je nervoznijom i zbog toga ona, iz obesti i prkosa, preskače segmente brojčanika.

Današnjica nam u dubokom tanjiru servira blještavilo i zapostavlja dva sastojka koja čine osnovu svega, bez kojih je teško dokučiti neophodni balast kao temelj objekta na kojem će se kasnije izlivati ploče za etaže. Neimari današnjice, praćeni trendovima visokogradnje, svoje projekte definišu i realizuju sve učestalijom metodom – od crepa naniže. Takva zdanja izađu iz mode i pre nego što nova budu zvanično na snazi u Službenom glasniku. Prolaznost i površnost dva su karaktera drečavih boja sa kojima se svakodnevno mimoiđemo na korzou, po sporednim ulicama, duž čitavog grada sve do njegovih oboda, uz želju da pogled skrenemo udesno, pod tupim uglom, čuvajući bistrinu oka za mirnije tonove koje srećemo sve ređe. Đonovi njihovih cipela poseduju zadebljanja koja se trenjem o asfalt brže troše. Neretko preskaču i po nekoliko stepenika odjednom misleći da će na taj način ušparati na vremenu i skratiti sebi put do ciljne ravnine.

Sve češće se stapam sa sekvencama tih filmova koji se čuvaju u metalnim kutijama po prašnjavim arhivama bioskopskih ostava. Naročito onih predratnih. Bez scenarija u rukama i šminke na setu – nipošto kao glumac. Isključivo kao sugrađanin tog doba i vremena u kojima je odnos boja bio pažljivo doziran, a sekundara na satu išla ujednačenim koracima.

Crna i bela, ma šta god rekli, nikada ne izlaze iz mode.