Četiri trećine mog svega

Uvod: Život nam nije bio saveznik, štaviše, okretao nam je leđa u trenucima kada smo ga ponajviše trebali. Naterao nas je da osnažimo, na leđa nam je nakalemio olovni tovar još od doba ranog detinjstva. Sloga. Ljubav. Jedinstvo. Sestra i majka. Moja celina. Ovo je njihova priča, moje „hvala” njima.


Prva sena dobrote koja se nadvila nad mojim krevetom, pevušeći mi pesmice kojih se i danas kroz maglu sećam, čuvajući me oberučke od svih usplahirenih snova, bila je majčina. Prvi savet koji sam dobio, shvatio, razumeo, dospeo je iz topline sestrine duše. Ova priča, posvećena je njima dvema. Majci, umesto fotografije sa odbranjenim diplomskim radom ispred fakulteta, kako moderni trendovi to nalažu, i sestri – oličenju, mernoj jedinici požrtvovanja. Njih dve, oduvek su bile moja najvrednija valuta stabilnog kursa, koju ni vuk sa Vol Strita ne bi mogao da poljulja i obezvredi usled udara recesija i finansijskih kriza.

Mnogo vetrova poigravalo se našim šeširima. Kilometri puteljaka, strmih nagiba, poturali su se sami pod naše odlučne, odvažne korake. Bezbroj sutona nadvijalo se i sputavalo naše bistre poglede koji su na koncu istrajavali u nameri da ugledaju čistinu horizonta. Pregršt podmuklih udaraca života pretrpeli smo, ali „gong” dvanaeste runde, dočekali smo ipak na nogama, bez bačenog peškira u ring, u prepunoj areni ostrašćenih navijača koji su zdušno bodrili domaćeg borca, pokušavajući da stvore pritisak i da utiču na sudijske odluke za zapisničkim stolom.

Danas, to je trio. Dva krilna igrača i centarfor. Završne pasove delimo kao na tacni, zatvorenih očiju. Znajući tačno gde se ko nalazi, čitavih devedeset minuta. Efikasnost i lepršavost igre, građena je čitavog života, zajedno smo trenirali, grešili, slavili, tugovali, strepeli i nadali se. Po kiši. Suncu. Ciči zime. Žegi leta. Uvek u troje, bez izuzetka.

Kula građena decenijama, umesto maltera mešanog u „loto” mešalici, kako smo je kao deca zvali, građena najvrednijim vezivnim tkivom – uzajamnom brižnosti koju vetrovi, strmi puteljci, suton i pomahnitali borac u ringu nisu mogli da ugroze. Kula iz koje napadamo, kula iz koje se branimo, kula koju ljubomorno čuvamo, jer se u njenom dvorištu nalazi bašta retkih pupoljaka toplih boja, čije su latice svakodnevno negovane bezgraničnom količinom međusobne podrške.

Režija i scenario, na spirali za višedecenijski film, poturen nam je u tri primerka, bez prava na dublera. Zahtevao je od nas da do poslednje klapne svaku scenu iznesemo kao ansambl sastavljen od tri četvrtine. To nas nikada nije obeshrabrilo niti sputalo. Od prve sene, pesmice, saveta, sve do danas – na način posebnih, odvažno su preuzele ulogu te, poslednje puzle.

Njih dve, oduvek su bile moje četiri trećine.
Moj univerzum.
Moja molitva.